Njemačka predvodi ozbiljnu glazbu

Od svih hrvatskih glazbenih umjetnika u ovoj, još malo pa minuloj, 2016. godini najviše je postigao i nedvojbeno se može proglasiti najuspješnijim dirigent Ivan Repušić, rođeni Imoćanin, odgojen i obrazovan u Zadru i Zagrebu, gdje je počeo svoju uspješnu karijeru, pa u Splitu, gdje je osam godina uspješno ravnao operom, bio glazbenim direktorom Dubrovačkih ljetnih igara, što ga je sve odvelo u Europu, u Njemačku, gdje je danas jedan od zapaženih dirigenata. Na temelju lanjske odluke, od listopada ove godine glavni je glazbeni ravnatelj Državne opere u Hannoveru, a tijekom ove godine izabran je, od rujna sljedeće godine, i za šefa dirigenta Simfonijskog orkestra Radija München. Samo neke od spomenutih pojedinosti uspjeli smo razmotriti u našem razgovoru.

Što je posebno zanimljivo reći uz vaše preuzimanje dužnosti glavnog glazbenog ravnatelja državne opere u Hannoveru u listopada ove godine?

Prva premijera koju sam dirigirao bila je opera Manon Lescaut Giacoma Puccinija, a druga Ukleti Holandez Richarda Wagnera. Kako i ova operna kuća uz scenski, operni repertoar ima i koncertnu sezonu od osam simfonijskih koncerata, posebno je zanimljivo za nas Hrvate da sam prvi simfonijski koncert koji sam dirigirao započeo hrvatskim djelom, Simfonijskim kolom Jakova Gotovca, a posljednji, u lipnju, imat će Sunčana polja Blagoja Berse, tako da ću imati priliku hanoversku publiku upoznati s djelima hrvatskih skladatelja, i to s dvama kapitalnim djelima hrvatske glazbene literature. Od solista, pored makedonskoga pijanista Simona Trpčevskog, koji je svirao na prvom koncertu, na završnom koncertu svirat će hrvatski umjetnik, kornist Radovan Vlatković. Meni je drago da možemo tako predstaviti i hrvatske boje i ponositi se svojom baštinom, glazbenom literaturom te svojim sjajnim umjetnikom Radovanom Vlatkovićem. Mislim da mi je prije svega čast da mogu voditi tako važnu opernu kuću u Njemačkoj sljedeće tri godine. Nadam se da je to bio dobar start u novu sezonu.

Uz produkcije koje ste vodili, neposredno prije dolaska u Hannover u Münchenu ste potpisali ugovor za šefa dirigenta minhenskoga radijskog orkestra. Kažite nam nešto više i o tom drugom angažmanu. Poznato je da postoji simfonijski orkestar bavarskoga radija, a kakva je pozicija tog minhenskog radijskog orkestra?

Postoje dva orkestra unutar bavarskoga radija. Jedan je Simfonijski orkestar kojemu je trenutno šef dirigent Mariss Jansons. Riječ je o jednom od najvećih orkestara. To je veoma kvalitetan orkestar koji je ne samo jedan od najboljih orkestara u Njemačkoj nego i u svijetu. A drugi cijenjeni orkestar unutar bavarskoga radija, koji ima tradiciju dulju od pedeset godina, minhenski je radijski orkestar koji ima poseban repertoar i posebno mjesto u glazbenom životu Münchena, orkestar koji je imao osam uglednih šefova dirigenata do dolaska maestra Ulfa Schirmera, koji je orkestar vodio zadnjih jedanaest godina. Pretežno su to bili dirigenti s talijanskoga područja. Marcello Viotti jedan od najvećih dirigenata, posebno za opernu literaturu, zatim Giuseppe Patanè, Lamberto Gardelli, Roberto Abbado, dakle orkestar je to koji dosta prostora daje opernoj literaturi. Pogotovo manje poznatim djelima, orkestar koji ima posebno i veliko značenje u snimanju operne i vokalno-instrumentalne literature. Uz ta dva glazbena tijela postoji i radijski zbor, Rundfunkchor, koji je jedan od najčuvenijih zborova u svijetu, koji surađuje i s obama orkestrima i unutar nekoliko ciklusa, a postoji ciklus koji je formirao još Marcello Viotti, ciklus Paradisi gloria, u kojem u velikoj mjeri sudjeluje i Radijski zbor, Rundfunkchor. Dakle to je orkestar koji nema tipični simfonijski program kao što mnogi radijski orkestri imaju, već dosta sudjeluje u izvođenju operne literature. Ima također ciklus djela duhovne glazbe – pa ciklus 20. i 21. stoljeća te ciklus posvećen djeci. Orkestar mnogo nastupa u inozemstvu, ima velik broj turneja godišnje – u minulom kolovozu četvrtu je godinu zaredom nastupao na Salzburškim svečanim tjednima i izvodio dva djela operne literature, Manon Lescaut Giacoma Puccinija pod ravnanjem Marca Migliata, u kojoj je glavnu ulogu tumačila Ana Netrebko, s trima izvedbama, a druge tri izvedbe bile su posvećene Massnetovu djelu Thais, u kojem je glavnu ulogu nosio Placido Domingo i nova zvijezda Sonja Jončeva. Dakle, riječ je o zbilja vrhunskim turnejama, orkestar je nešto manjeg sastava nego simfonijski orkestar Bavarskog radija, ali ima posebno i vrlo važno mjesto ne samo u Münchenu nego s obzirom na svoju bogatu tradiciju i u Njemačkoj i europskom kulturnom životu.

Za vas je svakako posebno priznanje da ste izabrani za šefa dirigenta baš tog Simfonijskog orkestra Radija München u sklopu Bavarskog radija?

Naravno da mi je drago, jer je taj impuls, nakon Hannovera, došao od samih glazbenika i njihove velike želje za daljom suradnjom – naravno da neće biti jednostavno uskladiti te dvije značajne funkcije, no koliko je zahtjevno, toliko je i veliki izazov i poseban poticaj od strane samih glazbenika, koji su u velikoj mjeri poduprli moje imenovanje na to ugledno mjesto.

Postalo je uobičajeno da istaknuti dirigenti dobivaju dva ili više mjesta šefova dirigenata, pa je to znak da ste doista ušli u krug najistaknutijih dirigenata.

Ne bih rekao najistaknutijih, meni u ovoj situaciji u kojoj sam sad, s obzirom da sam još mlad i u razvoju jako je bitno da sve ono što radim napravim najbolje što mogu, a treba naravno slijediti i put na kojem sam iskoristio šanse koje su mi se pružile.

Do vašega angažmana u orkestru Bavarskoga radija došlo je nakon vašega gostovanja i rada s njima?

Tako je, prošle sezone pri kraju, u rujnu sam gostovao u Münchenu, i s tim orkestrom dirigirao prvu opernu koncertantnu izvedbu Lastavice Giacoma Puccinija te dirigirao u Herkulessaal Silvestarski koncert na Staru godinu 31. prosinca. Nakon izvedbe Lastavice došao je poziv od predstavnika orkestra, a nakon toga uslijedio je i poziv od vodstva orkestra i nakon pregovora koji su trajali nekoliko mjeseci, da bismo uskladili moje želje i njihove želje, što nije bilo teško. Ja sam dosta vezan uz talijansku i slavensku operu, a već sam počeo dirigirati i njemačku literaturu. Oni su željeli da jaka tradicija u kojoj su oni bili od sama početka ostane, a prepoznali su u meni i taj impuls, koji je njima dao motivaciju za rad, za zajedničko muziciranje i radost tijekom muziciranja, tako da je taj pozitivan feedback bio obostran i, moram priznati, bez obzira što je ponekad teško prihvatiti tako odgovornu dužnost, ja je shvaćam jako ozbiljno, toliko je zadovoljstvo da možete startati u pozitivnom ozračju u kojem glazbenici žele dati svoj maksimum što se tiče programskih i izvođačkih koncepcija i što se tiče sama rada na probama i koncertima.

Pretpostavljam da je orkestar angažiran i na snimanjima za potrebe radijskih programa?

Svakako. Sva djela koja se izvode i svi koncerti snimaju se. Evo upravo La Rondine, koju sam dirigirao, imali smo generalnu probu i snimali smo koncert. Mislim da će CD izići do kraja godine. Oni imaju dosta jaku produkciju i pored suradnje sa salzburškim festivalom imaju suradnju i s festivalom u Versaillesu u Parizu, na kojem izvode djela francuskih autora, poput Saint-Saënsa, nepoznatih opera Charlesa Gounoda, djela Benjamina. Mislim da je to dobra poveznica i da ćemo pokušati na neko kraće ili dulje vrijeme surađivati, napraviti kvalitetan program, koncert ili produkciju i s Hrvatskom. Ja bih to htio, a vidjet ćemo, oni su izrazili dobru volju, vidjet ćemo u sezonama koje slijede je li to izvodivo i na koji način.

Meni je jako drago doći u svoju zemlju i napraviti koncerte i nastojati uskladiti termine i naći vrijeme, uvijek imam nekoliko termina za dolazak u Hrvatsku, gdje sam u zadnje vrijeme imao sjajnu suradnju sa Zagrebačkom filharmonijom i Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije i Zadarskim komornim orkestrom, nadam se da to neće biti samo ta tri orkestra, jer kao što znate, ja sam u Splitu ostavio svojih osam godina i imao sam krasno početno iskustvo koje dirigent može samo poželjeti, tu je bio i Dubrovnik i druge operne kuće. Ali moram priznati da sam imao od početka sreću, ali i mogućnost za napredovanje, prvenstveno u radu u jednoj opernoj kući, što je bitno za mladog dirigenta koji starta i drago mi je da sam imao takav put i da sam došao sad u ovu situaciju da mogu ravnati zbilja izvrsnim ansamblima u Njemačkoj i drugim zemljama.

Napomenimo da vaš stalni rad u Münchenu počinje u rujnu 2017.

Da, prva će biti sezona 2017/18, a dotle, uz dužnost u Hannoveru, gostujem u raznim njemačkim opernim kućama, od kojih sada posebno ističem Njemačku operu u Berlinu.

Iz svega što ste do sada rekli vidljivo je da je u Njemačkoj itekako živa operna produkcija, bilo operâ na opernim pozornicama, bilo koncertnih produkcija, bilo snimanja, bilo pojedinih opernih djela uvrštenih na koncertne rasporede, i da za operu itekako ima mjesta i vremena, a onda naravno i za vaš angažman u njemačkim opernim kućama.

Njemačka jako vodi brigu o kulturi, trenutno je možda jedna od najjačih zemalja kada je u pitanju ozbiljna glazba. U Berlinu postoje tri operne kuće – Staatsoper, Državna opera na čelu s Danielom Barenboimom, Njemačka opera u kojoj i ja djelujem, na čelu s Donaldom Runniclesom, i Komische Oper, dakle tri kuće s velikim repertoarom od četrdesetak djela, različitih opernih naslova i baleta. U Berlinu postoji i sedam simfonijskih orkestara, vrhunskih orkestara, od kojih bih izdvojio svakako Berlinsku filharmoniju kao apsolutno jedan od najjačih svjetskih orkestara.

Možete li ukratko navesti bitne odrednice sadržaja vaših nastupa, kojima su ispunjena posljednja dva mjeseca ove godine?

Prve subote u studenom dirigirao sam u Berlinu operni gala-koncert u korist njemačke zaklade za borbu protiv AIDS-a, koji se tradicionalno već 23 godine održava u Deutsche Oper kao jedan od najvažnijih gradskih kulturnih događaja.

U Berlinu u tom vremenu dirigiram opere Tosca, Evgenij Onjegin, La Boheme i Andrea Chénier, u Hannoveru mi predstoji izvedba Verdijeva Requiema, premijera Wagnerova Ukletog Holandeza, Mahlerova 1. simfonija, potom imam debi u dvorani Berlinske filharmonije s orkestrom RSB (Radio Symphonie Orchester) te koncerte u Münchenu i poslije u Japanu.